Privatni krediti – nova kreditna bomba ili pogrešno pročitana opasnost?

Autor: Josip Tomašković

Tvrdnja koja se analizira

“Privatni krediti bujali su nakon što su se banke povukle iz rizičnog kreditiranja … novo agresivno kreditiranje izvan bankarskog sustava prijeti da ponovi greške iz 2007.”

 — Jutarnji list, 6. listopada 2025. (1)

Članak tvrdi da rast “privatnih kredita” (engl. private credit ili shadow lending) izvan tradicionalnog bankarskog sustava stvara novu financijsku prijetnju sličnu onoj koja je izazvala globalnu krizu 2007.–2008. godine.

Područje analize

Pojam “privatni krediti” odnosi se na kredite koje daju nebankarske institucije — fondovi privatnog kapitala, specijalizirani zajmodavci i hedge fondovi. Za razliku od banaka, ti subjekti ne prikupljaju depozite i nisu podvrgnuti istim regulatornim zahtjevima.

Članak Jutarnjeg preuzet iz The Economist predmet je naše analize jer koristi dramatične izraze (“nova kreditna kriza”, “ponavljanje 2007.”), ali ne nudi konkretne brojke.Tema postaje posebno aktualna u kontekstu viših kamatnih stopa i pojačane potražnje za alternativnim oblicima financiranja. Kako se tradicionalno bankarsko kreditiranje usporava, sve veći broj tvrtki okreće se fondovima i institucionalnim investitorima koji nude brži pristup kapitalu, ali uz veći rizik.

 Zato u ovoj provjeri analiziramo četiri razine:

1. Koliko su “privatni krediti” zaista porasli u EU i globalno?
2. Koliko su stvarno rizični — i koliko je sustav ranjiv?
3. Jesu li usporedbe s 2007. ekonomskim činjenicama ili novinarskom retorikom?
4. Koje manipulativne tehnike se koriste u tekstu?

Analiza

1. Rast sektora: činjenice i brojke

Tvrdnja da “privatni krediti bujaju” djelomično je točna. U posljednjih deset godina došlo je do iznimnog rasta private credit fondova u Europi:

●       Ukupna imovina pod upravljanjem (AUM) u europskom private credit sektoru porasla je s 93 milijarde USD 2013. na 505 milijardi USD 2023. (2)

●      Europska središnja banka (ECB) potvrđuje da je u 2024. taj iznos dosegnuo oko 430 milijardi eura, što je oko 7 % ukupne vrijednosti kredita nefinancijskim korporacijama u EU. (2)

●   Prema podacima ECB-a, 81 % leveraged buyout transakcija (LBO- kupnja tvrtke korištenjem velikog udjela posuđenog novca) u 2023. financirano je putem privatnih kredita, naspram 56 % u 2021. (3)

●      Ipak, ukupni bankovni krediti nefinancijskim poduzećima u EU dosežu oko 5,7 bilijuna eura, što znači da je udio nebankarskih kredita još uvijek znatno manji. (4)

Drugim riječima — sektor jest u snažnom rastu, ali još uvijek nije dominantan u financiranju gospodarstva.

Hrvatska

U Hrvatskoj private credit segment nije transparentno razdvojen od bankovnih kredita.

Prema HNB-u, u lipnju 2024.:

●      Krediti kućanstvima iznose 23 milijarde eura,

●      Krediti nefinancijskim društvima 15,1 milijardu eura (6),

●      Rast kredita kućanstvima: 11,1 %, poduzećima: 4,9 % godišnje.

Ukupna zaduženost privatnog sektora u Hrvatskoj iznosi 47,3 % BDP-a (6), što je ispod prosjeka EU (≈ 75–78 % BDP-a). Podaci HNB-a i Hrvatske udruge banaka pokazuju i pad nenaplativih kredita (NPL) kućanstvima s 5 % na 4,2 %, što znači da se kreditni rizik smanjuje (7).  Zaključno: u hrvatskom kontekstu ne postoje dokazi o “bujanju” nebankarskih kredita koji bi izazvali sistemski rizik.

2. Rizici i regulatorni okvir

Tvrdnja da su privatni krediti “slabo regulirani” i stoga prijetnja financijskoj stabilnosti ima uporište — ali uz važne nijanse.

Djelomično točno:

●    Private credit institucije zaista nisu obuhvaćene Basel III kapitalnim pravilima ni obvezama likvidnosti banaka. Pritom je važno pojasniti nekoliko ključnih pojmova.

●   Alternative Investment Funds (AIF) označavaju fondove koji ulažu u nekonvencionalne instrumente poput nekretnina, privatnog kapitala ili kredita, izvan tradicionalnog tržišta dionica i obveznica. Collateral je imovina koja služi kao osiguranje zajma i može se zaplijeniti ako dužnik ne vrati dug. Institutional investors odnosi se na velike institucije — primjerice mirovinske fondove, osiguravajuća društva i investicijske fondove — koje ulažu sredstva u ime svojih članova ili klijenata.

●     EU i ECB priznaju da postoji “regulatorni arbitrage” — prebacivanje rizika iz banaka u sjenu, gdje nadzor nije jednak. (8)

Djelomično netočno:

●      Europske institucije (ESMA, ECB, EBA) već od 2021. provode nadzor nad tzv. “alternative investment funds” (AIF), a 2023. donesene su dodatne smjernice za transparentnost rizika.

●      Veliki dio private credit fondova u Europi vezan je uz institucionalne investitore, koji sami podliježu nadzoru.

Drugim riječima, iako segment nosi rizike (likvidnost, kolateral, zaduženje), on nije “divlji zapad” financija. ECB i EBA redovito prate taj sektor u okviru Financial Stability Review izvješća (9).

3. Paralele s krizom 2007.: istinite ili iskrivljene?

U članku se spominje 2007. godina i sugerira da se “investitori ponovno igraju s vatrom”, kao da se povijest ponavlja. Takva usporedba zvuči dramatično — ali kad se pogledaju stvarne okolnosti, ona nije održiva. Financijska kriza 2007.–2008. izbila je zbog niza vrlo specifičnih uzroka: banke su davale ogromne količine rizičnih stambenih kredita (tzv. subprime), te ih zatim pakirale u složene financijske proizvode (derivate) koje nitko nije do kraja razumio. Kad su ljudi prestali vraćati kredite, cijeli sustav se srušio poput domina, jer su banke bile međusobno povezane i izuzetno ranjive.